Promjene koje su uslijedile nakon izbora 30. avgusta 2020. godine donijele su mnoštvo noviteta.

No, koliko god da ih je i kakvi god da su, kako vrijeme odmiče, sve više uviđamo da svakodnevnica koju živimo nije ono što su građani, a naročito oni koji su se za korjenite reforme države i institucija zdušno zalagali i borili, morale i trebale biti.

Naprotiv, političke partije, sve do jedne, samo su nastavile dobro razrađene mafiopartitokratske prakse DPS-a na bukvalno svakom polju.

Upravo to je i dovelo do velikog razočarenja, kako ga partije isključivo i gledaju, “biračkog tijela”. To se najbolje vidjelo po broju apstinenata na nedavno održanim gradskim izborima u Podgorici.

Ipak, koliko god da je sumorna društveno-politička situacija poslednjih mjeseci, jedna grupa ljudi izabrala je da ne odustane i da – uprkos nedostatku resursa i tome što se politika u Crnoj Gori igra po unaprijed definisanim pravilima koja diktiraju “tradicionalne partije” – izađe na izbore i pokuša vratiti ono što bi trebalo biti normalnost: riječ i obećanje koje se poštuje i drži nakon kampanje.

Jedan od njih je i naš sagovornik, Nemanja Draganić, građanski aktivista i član Pokreta “Preokret” sa kojim smo razgovarali o novim formama organizovanja i djelovanja građana, meritokratiji, izbornoj utakmici sa političkim korporacijama…

ZUMIRAJ: Da li su se političke partije, kao forma političkog i društvenog djelovanja koja se kod nas u Crnoj Gori po/dokkazala kao klijentelistički kancer društva, potrošile i zastarjele?

Draganić: Svjesni smo zaloga političkih partija, partijskog pristupa i načina na koji je uspostavljen model u kome živimo. Svako cijepanje partija do sada smo doživljavali kao svojevrsan trijumf nad monopolizmom i slavili kao nadu da će se neko negdje opametiti i uvidjeti do kojih posljedica nas dovode uspostavljene prakse. Međutim, u konačnom, izgleda da korporativna politika u Crnoj Gori sama sebi pravi zamajac razvoja i dok god ima šta da uzme, pokupi, usisa – neće se puno stvari promijeniti. Lično sam mišljenja da nas tek čeka evolucija ovih struktura jer smo svjedoci da korporativna politika podobne vrbuje direktno iz obrazovnog sistema. Iz srednjih škola u kalupe političara plus, kao dodatak na sve, tendencija da se od svega u društvu pravi rijaliti – tako da ne… Ne da ne idemo ka kraju loših praksi, već samo hvatamo zalet prema zidu u koji treba da udarimo glavom.

ZUMIRAJ: Šta nam govori sve veća apstinencija građana na izborima? Razočaranost, ravnodušnost ili možda stav: ipak je sve ovo dobro…

Draganić: Apstinencija je rezultat ne jednog, nego mnogo različitih pristupa. Ne možemo apstinente gledati kao homogen skup jer su povodi apstinencije različiti. Politička pismenost u Crnoj Gori je dosta niska, sistemski se radi na tome da se politika ogadi ljudima, da se uspostavi model “svi su oni isti” i slično. U konačnom, da – apstinenti aminuju trenutno stanje kakvo god ono bilo. Bez obzira koji je povod apstinencije rezultat je da je trenutno stanje najbolja opcija jer glas nije dat bilo kojoj alternativi, a birački listić nije čak ni poništen, što bi opet bio neki vid iskazivanja stava i protesta.

ZUMIRAJ: Da li nam želje za promjenama, koje građani Crne Gore čekaju više od 30 godina, a kojih nema ni u naznakama čak ni nakon formalnog pada DPS-a, donose novi vid političkog organizovanja koji treba da donese i nove obrasce funkcionisanja društva – meritokratiju, antipartitokratiju?

Draganić: Do famoznog pada DPS-a je došlo i to je činjenica – odlično, svima svaka čast. Očigledno je, međutim, da sa praksama koje je DPS uzeo iz srži jednopartijskog političkog sistema koji je naslijedio, a zatim bez ikakvog moralnog kompasa formirao kompletnu stvarnost i uspostavio poluge moći koje su sad neki drugi uzeli u ruke, nismo napravili neki veliki, evolutivni iskorak. Moramo malo uzeti u obzir međuvrijeme od 30. avgusta do danas. Vrijeme prolazi izuzetno brzo, a mi uporno, umjesto nekih promjena, dobijamo samo loše upakovane proizvode koje smo dobijali tokom vladavine DPS-a. Do famoznog 30. avgusta imali smo pristupe da se pokušavalo aktivistički djelovati, vaninstitucionalno, jer smo imali osnovni prioritet da se vlast mora mijenjati i da moramo postići, prvi put nakon tri decenije, da se vlast jednom promijeni na izborima. Tu praksu aktivističkog i vaninstitucionalnog smo nastavili i nakon pada DPS-a, ali prosto smo došli do tačke da se moramo suočiti sa činjenicama da smo dio sistema koji se sa distance ne može mijenjati, koji je, u zavisnosti od toga kolika je nešto prijetnja, razvio imuni sistem koji ne dopušta bilo kakvom spoljnom korektivnom faktoru ni da priviri, a kamoli da pokuša da utiče na procese koji, u najboljem slučaju, ne čine ništa dobro našem društvu. Bolest partitoktatije moramo prvo sagledati i prihvatiti kakvo je stvarno stanje, pa onda početi sa čišćenjem, a mislim da nismo svjesni količine i širine izazova koji nam predstoje.

ZUMIRAJ: Meritokratija u Crnoj Gori… Koliko je realna i kako je uspostaviti kao sistem na kom bi u budućnosti počivalo društvo i država?

Draganić: Meritokatija mora biti imperativ. Moramo, u nekom trenutku, stati pred ogledalo i sagledati se. Slika neće biti lijepa, ali što više vrijeme prolazi, a mi se držimo po strani, biće samo još gore. Previše lako smo navikli da se odričemo najboljih. Pitanje meritokatije u Crnoj Gori ima svojih specifičnosti koje se ogledaju prije svega u maloj populaciji, a zatim i u problemima sa obrazovanjem, kupljenim diplomama, praksama namještenja na najviše funkcije i tome slično. Strah me da bi, ukoliko želimo sprovesti tako velike i zahtjevne procese, morali imati striktnu kontrolu koju sami možda ne bi mogli sprovesti u djelo. U tom slučaju valjalo bi imati alternativna rješenja koja moraju za cilj imati striktno sprovođenje odluka i kažnjavanja opstrukcija bez obzira odakle one dolazile.

ZUMIRAJ: Koliko je teško takmičiti se sa političkim korporacijama, kao grupa građana koja ima ideju i skromne resurse, u izbornoj utakmici? Da li i koliko to “izgori” čovjeka i šta vas lično motiviše da idete dalje?

Draganić: Priča “Preokreta” je priča kanalisanog aktivizma. Tek nakon postignutog rezultata shvatamo koliko smo veliki posao odradili i koliko je zapravo veliki izazov bio pred nama, a koliko nam tek predstoji nakon postignutog uspjeha na izborima. Bez ikakvog institucionalnog bekgraunda, sa užasno ograničenim sredstvima, sa ljudima koji uz angažman u organizaciji rade u realnom sektoru… Zaista ogroman izazov. Mene lično u ovome svemu motiviše i “vozi” sa jedne strane želja da nešto uradim, da se potrudim da u što većoj mjeri ne budem samo posmatrač propadanja društva čiji sam dio. Drugi bitan motiv je inat i bijes zbog svijesti da na pragu četrdesete živim u sistemu u kakvom živim.

ZUMIRAJ: Šta će “Preokret” u narednom periodu nastaviti da radi u cilju borbe za vrijednosti koje ste proklamovali u kampanji za podgoričke izbore?

Draganić: Dok traje rijaliti program formiranja većine ljutih neprijatelja iz kampanje i dok se vagaju politički pazari – Preokret radi na potpuno drugim stvarima. Naš cilj izlaska na ove izbore je bio upravo podrška građana koji su voljni da imaju svoje zastupnike u skupštini Glavnog Grada. Dužnost nam nalaže da, sa pozicije stečene moći, na osnovu povjerenja građana prije svega izađemo u javnost sa podacima koji se tiču građana glavnog grada. Da se vidi odakle se, koliko i za šta davao novac svih nas. Zašto živimo u gradu u kakvom živimo. Ko, kako, kad i za čiji interes je donosio štetne odluke za grad i za njegove stanovnike. Prije svega tu smo da budemo glas onih koji se najmanje čuju u našem društvu, a to su socijalno ugroženi, marginalizovani, ranjivi i “nepodobni”. I da se tu ne zaustavimo, tu smo da iniciramo akcije i stavke programa čija bi realizacija bila na korist građanima, da snažimo lokalne inicijative našim glasom u lokalnom parlamentu. Dakle, protestni glas, ali vrlo aktivna, a ne pasivna, pozicija. To je početni preokret.

(Intervju objavljen 12.10.2024. godine na portalu zumiraj.me)