Ministarstvo je očigledno preuzelo ključne elemente iz platforme Preokreta, uključujući formiranje nacionalnog stambenog fonda, fokus na ranjive kategorije i pokušaj povratka konceptu javne stanogradnje. Međutim, samo tematsko preuzimanje nije dovoljno – bez jasne političke volje, konzistentne implementacije i pravednog modela finansiranja, čitava ideja rizikuje da postane još jedno mrtvo slovo na papiru, slična zakonu iz 2013. godine koji nikada nije zaživio u svom punom opsegu. Za sve vrijeme svih ovih planiranja, podstanarima su sve nepodnišljiviji uslovi života.

Nedostatak sistemske koherentnosti u predlogu Ministarstva ukazuje da se više radi o pokušaju političkog pozicioniranja, nego o stvarnoj namjeri da se sprovede održiva stambena politika. Nema precizno definisanih kriterijuma za prioritetno stambeno zbrinjavanje, izostaje progresivni model finansiranja koji bi garantovao socijalnu pravdu, a javno-privatna partnerstva se promovišu bez jasnih mehanizama kontrole, čime se otvara prostor za nova privilegovanja, umjesto za ispravljanje starih nepravdi.

Ovako selektivno i površno preuzimanje predloga Preokreta, bez suštinske promjene pristupa i mehanizama, ne vodi ka rješenju problema, već doprinosi njegovoj delegitimizaciji. Ako se ideja javne stanogradnje svede na još jedan birokratski eksperiment bez jasne socijalne osnove i političke odgovornosti, izgubiće i ono malo povjerenja koje još ima u očima građana – a to je najbrži put da čak i održive ideje postanu neuvjerljive i neizvodljive.