Prostor je uz vrijeme jedini nenadoknadivi resurs. Crna Gora je opterećena višedecenijskom praksom devastacije i prekomjernom potrošnjom prostora. Ovo je praćeno visokim stepenom neuređenosti i korupcije u ovoj oblasti. Ova vrsta sistemske neefikasnosti i kriminala prisutna je kako na državnom tako i na lokalnom nivou. Da bi se ovo stanje iz temelja promjenilo nužno je ustanoviti princip po kome se prije izrade i usvajanje bilo kojeg planskog dokumenta moraju relizovati lokalni referendumi, potom da struka saopšti svoje viđenje i tek na kraju bi se usvajao tako promišljen dokument. Ujedno, prostorni plan mora dati odgovor da Crna Gora nije zajednica koja se razvija i živi samo u jednoj tački ili gradu, makar on bio i njen administrativni centar. Upravljanje prostorom mora uvažiti imperative održivog razvoja, odnosno da se prave planovi koji bi stvarali novu vrijednost. 

Nužno je promovisati modele održive urbanizacije kroz prostorno planiranje gradova, odnosno urbanih cjelina kroz zelenu infrastrukturu, efikasnu upotrebu zemljišta i smanjenje urbanog širenja na račun poljoprivrednih zemljišta i prirodnih staništa. Potrebno je snažno promovisti koncept zelenih gradova, te povećanje zatečenih površina u gradskim sredinama. Nužno je mijenjati zakonsku regulativu koja u kontinuitetu uvećava, a ne rješava probleme preizgrađenosti i neadekvatnog planiranja prostora. U tom smislu insistiramo na jasnom definisanju procedura na ovom polju, od same izrade planova i projektovanja, pa sve do izvođenja građevinskih radova, te na neselektivnoj i dosljednoj primjeni istih. 

Prostorno planiranje mora biti usmjereno ka stvaranju ravnoteže potrebe za urbanizacijom sa očuvanjem prirodnih resursa, poboljšanjem kvaliteta života i smanjenjem negativnog uticaja na životnu sredinu. Svime u ovom poglavlju rečeno se zapravo stvaraju preduslovi za omogućavanje dugoročne otpornosti i razvoja zajednice.